Koliko god često putovala, neki događaji i ljudi me ipak oduševe, eto tako sam se igrom slučaja našla bez prijevoza u mrkloj noći u Rovinjskom selu, istina, imala sam prijevoz ali se je pokvario. Što mi je preostalo nego probati nazvati taxi službu. U Rovinju mi se nitko nije javio, ali jedan dobri taxi djelatnik iz Pule je primio moj poziv u 4 sata i 20 minuta ujutro i krenuo prema meni, gospodin je bio i više nego uslužan i ljubazan. Gospodin Damir koji je tako lijepo predstavio taxi pula, poznat je po tome da se odaziva na ovakve pozive za pomoć, nedavno je krenuo pomoći jednoj nizozemskoj turističkoj obitelji koja je imala saobraćajnu nezgodu, članak iz Glasa Istre je to prenio.
Druga situacija u kojoj sam se našla dogodila se je u Zagrebu, pozvana sam na rođendan kod svoje prijateljice s faksa, njen sin je punio 4 godine, a ja sam krenula i naišla na idealan poklon, a kako to biva kod nas, trgovina nije imala uslugu plaćanja karticama, a ja sam od gotovine imala 50 eura. Trešnjevački trg se je pokazao kao idealno mjesto za mijenjanje deviza, moji euri su na ovom mjestu vrijedili više negoli igdje drugdje u Zagrebu, a možda i u Hrvatskoj 🙂
Naime naišla sam na mjenjačnicu koja ima najbolji tečaj eura na koji sam ja naišla, znači poduzetnost i obrtanje novca je ono što pokreće posao, a ne pohlepa koja nam je kao narodu urođena.
Dakle ova dva mala primjera su ono što u mojim očima nudi nadu da će naši ljudi shvatiti kako se treba poslovati, da imam moć, ja bi ovakve ljude nagrađivala, nažalost kod nas je situacija takva da se malim gospodarstvenicima i obrtnicima poslovanje sve više otežava i tjera u zatvaranje poslovanja, a sve zbog toga što političari sve ove godine nisu shvatili da oni trebaju biti naš servis, a ne mi njihov.
Jako me veseli to što ipak sa zakašnjenjem vidim gradove popunjene s turistima, koliko je to sada slamka spasa koja nam može pomoći i popuniti praznine u džepovima naših građana je pitanje za analitičare, ja mislim da nam to ne može pomoći, čak da je sezona bila potpuno uspješna, naše gospodarstvo je devastirano i tromo, broj nezaposlenih i dalje raste, a očaj je sve jači!
Što nam je ostalo, ostala nam je nada da će biti bolje, dokle živjeti od nade, kažu da nada umire zadnja, ja mislim da je nada kod nas odavno otišla i ostavila nas same s našim političarima, da, to je siguran znak da je nada otišla u neke druge zemlje gdje i nada vidi više nade i mogućnosti!
Lijepi pozdrav
Ivana
blogiraj 
“Nada” je uvijek tu negdje, nadohvat ruke, samo mi nemamo dovoljno hrabrosti i vrijednosti da bi uživali u njenoj ljepoti.
Na kraju ispadne(za državnu blagajnu), da su turisti ostavili više smeća nego novaca(slučaj Makarske).
Sve je; poput nesretnog nasljedstva, u kojem ima više dugova od stvarnog bogatstva,
državne administracije koja proizvodi više troška od realne ostvarene koristi,
“nade”, koja nas jako puno košta, a rezultat je skoro nikakvo zadovoljstvo.
Trebamo svi biti, poput Dalmatinaca; raditi laganini i prvo ostvariti sve svoje potrebe, a tek nakon toga razmišljati o porezima. 🙂
Kažu da je Bog prvo sebi napravio bradu, a tek nakon toga drugome.
Zašto onda tako ne bismo napravili i mi?
“Država, to smo mi.”
Al’, ima li sve ikakvog smisla, ako smo tužni i nesretni?
Nesretnom čovjeku ne treba država, jer mu je dovoljan teret njegova života.
A, onaj sretni, uvijek se nekako snađe, takvom, zapravo, ni ne treba država.
Gledajući tako na život, ispadne da država nikome ni ne treba.
Koristi ima, jedino onih par posto političara i njihovih patrona.
Sviđa mi seSviđa mi se