Oznake

, , , , ,

Razmišljam o Mamiću kao čovjeku kojega muči puno toga i na čijim plećima počiva puno toga, briga za Dinamo, domovinu, hrvatstvo, briga za nogometne igrače, zapravo on je čovjek koji niti svoj san ne daje sebi jer dok on pokušava odmarati zasigurno ga more mnoge brige, a jedna od najvažnijih je koga idući dan nabiti na kurac, ako povrijedi njega, osobu koja simbolizira hrvatsku državnost!

Nisam sigurna kakav je to osjećaj, ja nemam takav teret na svojim nejakim grudima 🙂

Ono što je bitno je da se je državotvorno nabijanje na kurac proširilo i među drugima, domoljublje  ne poznaje granice, svatko daje maksimum od sebe, ponekada i punih 13 cm.

nabijanje na kurac

Sada je aktualna situacija zbog koje je gospodin Mamić na 25 sati završio iza rešetaka zbog vrijeđanja ministra Jovanovića, kako kažu, a mogli smo i čuti, Mamić mu je brojao krvna zrnca i pretvorio ga u vampira koji pije krv Hrvatima.

Ako Mamić tako kaže, tko smo mi da sumnjamo u to, eto i sutkinja ga je pustila da se brani sa slobode, a on je zahvalio onako kako to učini svatko koga puste da se brani sa slobode, klekneš i poljubiš pod pred sobom. Veoma simbolična gesta, istina do sada sam viđala da to rade Pape kada posjećuju neku zemlju, ovo je prvi puta da je to učinio državotvorni Hrvat, kojega se izgleda posramio i HDZ s kojim je koji dan prije feštao, čovjek je bio pozvan kao uzvanik, pa tko ne bi pozvao takvu osobu, oličenje moralnosti, a to je ono što HDZ-u sada treba kada je očistio stranku od osoba koje nisu moralne i imaju sumnjivih repova iz prošlosti.

E, za vrijeme Mamićevog boravka iza rešetaka, u Puli se igrala utakmica između njegovih pulena i nogometaša Istre, ishod je bio neriješen, da bi iza toga uslijedila konferencija za novinstvo.

Čuli smo trenera Dinama gospodina Jurčića kako je toliko želio pobjedu, koju bi mogao pokloniti svom šefu koji trenutno proživljava teške trenutke, e tu se dogodio novi trenutak, za riječ se prije same riječi javio Dr. Fritz (Nenad Marjanović) novinar Regional Expressa i poručio Jurčiću da on Dr. Fritz, Nenad Marjanović, poručuje Zdravku Mamiću da ga on nabije na kurac i to je ponovio dva puta, nakon čega je Jurčić pobjegao, meni se učinilo kao da je uplašen, tko zna što je pomislio, možda da će i njega, a booo?

Ovdje oni koji nisu pogledali, mogu vidjeti kako izgleda nabijanje, nije tako strašno kako zvuči, ali svi znamo da riječi bole!

Iza toga slijedi kratki osvrt zašto je Dr. Fritz učinio to, a glasi ovako:

“Želio sam Mamićevim poltronima pokazati kako je neugodno kada njihov gazda i gazda HNL-a sve nabija na kurac, a a nitko ne smije pisnuti, e vidite mene taj Mamić vrijeđa već dvadesetak godina, da se Jurčić nije uhvatio Mamića i da se držao utakmice ništa mu ne bih rekao.

Tko su ti Mamići? Pa oni su uvreda za sredinu iz koje dolazim i ako ga tisuće ljudi svaki vikend proziva da odstupi zašto bih ja slušao Jurčićevo dizanje spomenika jednom redikulu. Mene ne može impresionirati njegov novac…” rekao je Nenad Marjanović DR Fric poslije konferencije za tisak. http://www.regionalexpress.hr

Eto, teško je shvatiti kako je od jednog čovjeka nastao novi trend u lijepoj našoj, nabijanje na kurac, strah me je da je ovo samo početak nabijanja 😀

Ima tu još jedna osoba koja je saborska zastupnica, stanovita Ruža Tomašić, bivši službenik policijskih snaga Kanade, osoba koja se suprotstavila narkomiljeu u Dalmaciji.

Kako opisati tu osobu? Ona je borac protiv zla, svih vrsti zla, uništava narkomafiju, “gostima” u Hrvatskoj poručuju da odu ako im se ne sviđa, samo Hrvati imaju pravo trpjeti hrvatsku neuljudbu i nitko više, ako se nekome ne sviđa što imamo neuređenu državu neka ode iz nje, ali mi Hrvati ćemo to trpjeti do sudnjeg dana!!!

Bravoooo Ružo, ali odmah mi je splasnula želja za aplaudiranjem, sjetih se da neki kažu da naciju definira jezik, a tvoj jezik draga Ružo još govori engleski s kanadskim naglaskom, pa se na osnovu toga pitam jesi li ti Hrvatica i da li ti je mjesto u Hrvatskoj, da se mene pita, ja bi se složila da ti ostaneš, ali prije toga bi te zamolila da šutiš, barem javno, nemoj nikoga više zastupati, jer takvi kao ti ne trebaju nikoga zastupati!

Kako urediti stan ili kuću?

Ovih dana me je mučio jedan klasičan problem mnogih ljudi koji namjeravaju promijeniti svoj životni prostor i učiniti ga funkcionalnijim, a to je adaptacija stana jer nemam kuću, to bi bio puno veći izazov, a ja volim male izazove 🙂

Konzultirala sam se s mnogima i došla do zaključka kako to ne treba raditi sam, jer će zasigurno doći do neplaniranih poteškoća, pa je tu uskočio moj dragi prijatelj arhitekt koji nikada nije radio u svojoj struci ali njegovi prijatelji s faksa jesu pa sam tako dobila pregršt izvanrednih savjeta.

Još nisam krenula u adaptaciju, ali samo je pitanje trenutka kada ću krenuti u realizaciju adaptacije stana jer nemam kuću. To me podsjeća na onu socijalističku, kada se učestalo mogla čuti parola, imaš kuću vrati stan, sada nema straha od toga, sada možete imati kuća i stanova koliko god hoćete ako imate novaca za to, a novaca nema nitko osim odabranih, tužno zar ne?

Kako god, ja ću svoju adaptaciju stana završiti 🙂

Kako dobiti novi zub i ne zgaziti zeca?

Kažu da cure nisu za akciju, tko to kaže definitivno laže, ja sam već isprobala bungee jumping, dva puta sama skočila, valjda dok sam vezana nema tolikog straha, skočila sam 6 puta s padobranom, istina prvih 6 puta su me gurnuli ali nema veze, htjela sam pokazati da sam djevojka koja voli adrenalin, čak i kada me to jako plaši, malo luda, da jesam, a to potvrđujem i sljedećom činjenicom.

Ekipa sportski građenih cura (frendice od moje sestre, a ujedno i sportseterice) koje su san svakog prosječnog muškarca pozvale su me na vožnju biciklom, ne bi to bila ništa neobično da se ne radi o ekstremnom spuštanju niz strminu koja izaziva strahopoštovanje. Kada smo krenule sve je izgledalo prekrasno, blaga uzbrdica prema gore sa sjeverne strane, a o izgledu s južne strane tog “brdašca” sam maloprije sve rekla, a najgore je to što je spust bio s južne strane.

Curke su me hrabrile da to nije ništa strašno, samo ti prati nas i sve će biti u redu, nekako nesigurno sam krenula u tu avanturu, najmanje me je plašilo drveće, što će se na kraju pokazati netočnim, držala sam “korak” s adrenalinskom skupinom neustrašivih bikerica dok negdje pri kraju spusta nisam pala i to zahvaljujući, pomislit ćete zbog drveta na koje sam naletjela, ne, iza drveta je bio preslatki divlji zec koji je uplašen mojim vikanjem koje je valjda trajalo od samog početka, izletio ispred mene, naravno vješto sam ga izbjegla ali sam to platila padom i slomljenim zubom.

Trojka je otišla i usna je lagano napukla, od sve zemlje na koju sam mogla pasti pogodila sam jedini kamen u krugu od 500 metara. Kako to biva, moje nove prijateljice su me tješile, ali jedinu pravu utjehu mi je pružio moj zubarko, dragi čovjek i još bolji stomatolog.

U roku od dva dana ja sam imala novi zub, čak i bolji od onog prvog (pravog), ja ga zovem implantantko, nisu to oni implantati koji se zavidaju na kost, ali meni se činilo ispravnim ga tako nazvati, jer bez njega bi dan danas držala ruku preko ustiju dok se smijem ili govorim, a koliko mogu govoriti znaju moji bližnji, a i neki nesretnici koji su doživjeli ili bolje reći preživjeli to iskustvo 😀

Eto, tako je završila moja zadnja u nizu adrenalinskih akcija, ponovno se smijem i sprema sam za nove sportske poduhvate, jer poanta je da se trebamo baviti sportom, držati do sebe jer samo tako možemo voljeti sebe i druge te njegovati zdravi duh u zdravom tijelu.

Lijepi pozdrav,

Ivana

Oglasi